godina LIV / broj 456 / mart – april 2009.

NAZAD NA SADRZAJ BROJA 456  >>>
G L A S O V I
Miloš K. Ilić
KLJUSE

 

„Piški mi se.” Uzvrpolji se, pa ispravi oker suknju od vune.
„Žao mi je, ne mogu ovde da stanem.”
„Kako ne možeš? Pa imaš...”
„Nemam.”
„Ne prekidaj me.”
Poravna naočare širokog rama. „U toj traci ne smem da stanem.”
„Dobro, samo ne volim kada me prekidaš.”
„Izvini.”
Promrmlja nešto, buljeći u šake. „I dalje mi se piški.”
Bleda, gotovo prozirna zanoktica podseti je na kožu aksolotla. Kao i kaplja krvi koja se pojavi ispod nje, kada ju je, konačno, celu pokidala – učini joj se kao mutni organi koji se mogu videti kroz kožu te čudne životinje. Krv sa desnog ugla palca obrisa drugim palcem. Ali tečnost nije htela da stane, sve dok je nije još dva-tri puta obrisala, i na kraju posisala. Htede da ga pita da li zna šta je to aksolotl, međutim odustade od te ideje. On bi mogao znati šta je to jedino ako bi životinjica bila sačinjena od električnih kola i metalnih delova. Između ostalog, vozio je i, pri tom, izgledao baš koncentrisano. Nije htela da mu pomuti to meditativno stanje, kako ga oslovi u mislima.
Bleda, gotovo prozirna štrafta na drumu pokazivala mu je kuda da upravlja kola. Put je, uglavnom, sve vreme bio prav; prav tako da mu se činilo kako može pustiti volan i kola bi sama stigla na drugi kraj zemlje. Mogao je sebe da vidi kako zabacuje ruke iza leđa, zatvara oči, raskopčava kaiš; kako se, najzad, sasvim opusti i zaspi. Učini mu se da i jeste zadremao, razmišljajući o svemu tome, pa se uspravi u sedištu; čvrsto stisnu, pa otpusti volan nekoliko puta; nakašlja se i obazre oko sebe. Da, sve je veoma stvarno.
„Šta to radiš?” Krajičkom oka spazio je svoju dragu gde čačka nešto oko kasete. „Pokušavam da otvorim ovo đubre”, tu joj se mio glas prelomi i postade visokofrekventni malj, što zakuca po njegovim bubnim opnama, „ali neće ni da makne!” Pri tom je drmala glavu, ramena i leđa tako da joj se duga žumankasta kosa tresla – seno nošeno vetrinom.
„Čekaj.” Ne skidajući oka s puta, kao nijednu ruku s volana, naže se ka njoj. Uvuče svoju šaku pod njene, sasvim zagospodarivši prostorom kod kasete. Začeprka po crnoj plastici, začu se očekivani klik i – kaseta se otvori nadole, poput čeljusti zveri.
„Pa probala sam...”
„Nisi stisnula tamo iza gde sam ti rekao.”
„Kad si mi rekao?”
„Ne znam, prošli put kad si čačkala.”
„Nisi.”
„Jesam, ali nema veze.”
„Ima veze ako ćeš da me praviš debilom.” Naduri se. Potonu u sitno crno sedište. Kažiprstom zagreba po vrhu kasete.
Pogleda je, nakratko, pa se vrati asfaltu i beloj crti, beloj crti, beloj crti, beloj crti... „Ne pravim te debilom, samo ti kažem da sam ti već rekao. A i da jesam i da nisam, nije ni bitno, sad znaš, a i otvoreno ti je, pa se igraj.”
„Da se igram?!” Pobuni se, ali i sama vide šta radi vrškom prsta, pa se naceri.
„Eto vidiš. Sigurno i da sam ti bio rekao. Ne vidim zašto uvek moraš da praviš probleme oko gluposti.” Pogleda u retrovizor, koji mu se učini musavim, pa, sve gledajući u put, navuče rukav zelenog džempera preko šake, te, i dalje gledajući u put, pređe pet puta preko srebrnastog odraza onoga što su ostavljali za sobom. Vrati, zatim, ruku na volan, pa pogleda u blistavu površinu ogledala.
„Joj, upiškiću se!” Kopala je po sadržini kasete.
„Pa šta da ti radim? Čim budem mogao da stanem, staću. Strpi se.”
„Pa strpiću se, dabome, neću valjda ovde da se popišam.” Prevrnu gomilu krpica, masnih i vlažnih. Čeprkala je kroz papiriće, reklamne pamflete, omote pojedenih čokoladica i bombona, olovke izgrickanih krajeva. „Kad bi imala neki pampur da stavim, ovako, ne znam koliko ću još moći da izdržim.”
Htede da joj kaže kako je odvratna, ali ga ona preduhitri: „Nemoj da pričaš da imaš ovo!” Iz krša izvuče kocku sačinjenu od manjih, šarenih kockica. Uzdignu je u visinu svojih očiju, premetnu nekoliko puta. „Kako se ono zove?”
„Rubikova kocka.”
„E, da! Ne mogu da verujem da imaš to. Kad si je kupio, nisi mi rekao?” Poče da vrti slojeve, slaže boje, premešta kockice ovde i onde, sve u pokušaju, dosta bezuspešnom, da složi barem jednu stranu u samo jednoj boji.
Nervirala ga je ta oduševljenost.
Stoga htede da je nekako naljuti, da joj kaže nešto što bi je unizilo; što bi grozno odzvonilo u metalnoj školjci automobila i ostalo tu neko vreme, stvarajući mir i tišinu. Ali mu ništa ne pade na um.
Brzo je prođe želja za sklapanjem. Baci kocku nazad u kasetu. Zatvori je, burno. „Ovo je nemoguće!”
„Nije, samo treba da se potrudiš.”
„Reši ti kad si tako pametan!” Pogleda ga prezrivo, gotovo s gađenjem.
I ne pogleda je. Napravi se kao da osmatra nekoga u retrovizoru. Kašljucajući, nastavi sa vožnjom.
„Samo ćutiš.”
„A, šta da radim? Šta god da ti kažem čini se kao da te nervira. Bolje samo da ćutim.” Slegnu ramenima nekoliko puta, kao da mu u kukavnom glasu nije bilo dovoljno nemoći, pa je morao i telom da je dokazuje.
„Pa i bolje je da ćutiš.”
Ćutali su oboje. Zatim plava progovori, ali dosta nerazumljivo, jer joj se u grlu zadržalo malo pljuvačke i šlajma.
„Šta si rekla?”
„Kažem: zašto si kupio ova kola?”
„Šta im fali?”
„Domaća su. Ne volim domaća kola.”
„Nije da imamo previše domaćih kola. Samo ova, u stvari, postoje da su baš baš domaća. Mada, nebitno, ništa im ne fali.”
„Bolje da si kupio neka strana.”
„Ma, koja strana? Odakle nam pare za strana?”
Škodu, recimo.”
„Eh, škodu. I da posle za svaki delić koji se pokvari dajem pola plate!” Sve gledajući u put.
„Bolje i tako nego da se teturamo u ovom đubretu.”
„Kad ti budeš zarađivala, kupuj šta ti se hoće, do tada...”
„Šta si rekao?”
Šmrknu. Dođe mu da sklopi oči i pusti volan. Da se udare o druga kola ili razbiju o sivu zaštitnu ogradu.
„Čuješ šta te pitam?”
„Šta?”
„Pitam te šta si to rekao?”
„Ma, ništa.”
„Kako niš...”
Htede po svaku cenu da izbegne dalji razgovor, tačnije, njen praskavi monolog u kojem bi ga, sigurno, u navratima, i pljucnula svojom pljuvačkom od tunjevine i kuvanih jaja; stoga brzo promuva: „Je l' ti se i dalje ide?”
Iskreno se začudi: „A? Gde?”
„Pa, mislim, je l' ti se i dalje piški.”
„Joj, što si me podsetio?!”
„Zato što mogu ovde da stanem.” Ne skidajući ruku sa volana, uperi desni kažiprst ka zemljanom odvajanju sa glavnog puta.
„Stani!”
Stali su za manje od minuta. On odmah izađe, pa se protegli. Zagleda se u pečate znoja koji su se tamneli ispod miški u velikim, mrkim krugovima. Ona nije mogla da izađe.
„Glupa kola!” Psovala je u cimavim pokušajima da otvori vrata.
„Treba samo da povučeš ka sebi.” Vrati se u kola i naže nad nju, kako bi joj pokazao, ali baš tada joj pođe za rukom da otvori vrata, pa i ona izjuri napolje.
„Pa gde ćeš?”, reče joj, dok je trčala kroz mokru visoku travu, ka šumarku.
„Da pišam!”
„Imaš ovde WC.” Pokaza na nešto što je ličilo na sićušnu kuću od dasaka.
„Ne pada mi na pamet tu da ulazim!” Glas joj je, već, postajao tiši, a ona se smanjivala svakim korakom kojim je grabila ka drveću i to nekoliko žbunova što je raslo ispod krošnji.
Priđe poljskom WC-u i nogom otvori vrata. Unutra se malo toga moglo videti, samo su zvuci i mirisi vladali. Zvuci debelih zunzara zelenkastih leđa što se presijavaju na suncu i mirisi fekalija prosutih iz hiljada ljudskih creva.
Uz škljoc vrata, vazduh ispuni i krik. Ženski panični krik pokosio je travu i sasekao drveće, razlegao se po autoputu nadglašavajući najbučnije motore i auspuhe.
„Obrade!”, ču kako ga doziva kroz vrisak. Pohrli ka glasu, jer, od trave i žbunja, nije tačno znao gde je otišla. Našao ju je, međutim, veoma brzo. Suknja je bila zadignuta i naborana kao kaiš oko struka. A srozane najlonke i skinute gaće kupale su se u lokvi krvi koja je izbijala iz leve noge, zarobljene među trouglastim zupcima čeličnih čeljusti kljuseta. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da se sabere, tokom kojih je ona ispljunula hiljade psovki, poziva u pomoć i njegovih imena. Najzad, pribra se i pokuša da razmakne metalne ralje. Bezuspešno. Bile su toliko stegnute da ga začudi kako joj nisu polomile kost i odsekle stopalo.
„Obrade, pomozi!”
„Trudim se!”, povika dok je tražio granu. Kad je našao jednu koja mu se činila pogodna, pokuša njome da napravi polugu i tako oslobodi ženu rđavog stiska. Zubi se malčice odmakoše, pa se vratiše gde su i bili. Novi bol; bol koji parališe.
„Šta to radiš, jebem li ti mater?!”
„Pokušavam da te oslobodim!”
„Pa oslobodi me! Nemoj da me ubijaš još više!”
„Ne mogu. Federi su prejaki!”
„Pederu!”
Preču primedbu, pa nastavi: „Čuj, ovako ne ide. Pokušaću da te podignem i odnesem do kola, pa idemo u bolnicu.”
„Nemoj da pokušavaš, uradi to!”
Vrisci i stenjanje nisu imali kraja. Krv kao da je prestala da lipti i pretvorila se u bordo pokoricu, svud po njenim nogama, odeći i zemlji.
Nije znao odakle da joj priđe, da je uhvati. Odluči da joj prvo blago podigne noge, pa telo. No, čim je uzdigao blede nožice što su se tresle, uvideo je da postoji problem – kljuse je bilo zavezano za obližnje drvo, i to tako debelim nemilosrdnim lancem da mu se, u trenutku, sve učini beznadežnim i dođe mu da zaplače. Spusti je nazad na zemlju.
„Šta radiš, bre?!”
„Vidi.” Podiže lanac, te pokaza na drvo čija je kora pucketala, i ljuštila se, od karika koje kao da su se same od sebe stezale - udavi.
„Joj, jebem li im majku!”
„Ništa ne brini! Pisalo je da ima još nekih pet kilometara do grada, odmah ću da dovedem nekoga, mora da ima i neka pumpa usput... Ništa ne brini, brzo ću ja!” Ne obazirući se na njeno proklinjanje i psovke, na nemoćno udaranje pesnicama i grebuckanje izgrickanim noktima, skinu džemper i uvi joj ranjenu nogu, ni sam ne znajući zašto je to učinio. Zatim, što je moguće brže, otrča do kola i ode po pomoć.
Ona je nastavila da kuka i kuka, proklinje, prognozira kako će uskoro umreti; sve dok joj providni mlaz nije potekao između nogu.

© Kulturni centar Novog Sada 2002-2009.