G L A S O V I Miloš Kordić PAS NA LJULJAŠCI

POSTOJE ŠUMOVI

Postoje šumovi čije uši usvajaju isključivo
za sebe. Postoje trepeti tame i u njima ključ
za mučenja. Ne zna se ni kad će iz čega da kane

ptičja krv. Zvjerinje mlijeko čuva se za gladne.
Postoji Hrist i njegov nož za grešnu riječ.
Postoje pustinje, postoje glagoljica, ćirilica,

latinica: u istom šumu na davno osušeno drvo,
u redu rada i pojedinačnog životopisnog
stvaranja. Postoje žilavi i narogušeni

starci na crtežima po pećinama Altamire.
Postoje šumovi njihova lova i šumovi čaše
dok se ispija vino i guta juneća džigerica

na naglo. Postoji pogana vatra. I njen Heraklit
postoji sa školjkom mora za pisaćim stolom.
Postoje dlijeto i burgija: kako za drvo, tako

i za riječi, u čije se šumove slivaju ogrebotine
i ostali krastavi zaušnjaci. Postoji tama
i njeni trepeti na usnama grešnika. Na usnama

isposnika postoji čađ što miriše na crni hljeb.
Dok grao starci jedva da dišu na riblja usta.
U Narodnoj kuhinji ni danas nisu u kuvani kupus

stavili ama ni jedno jedino parče govedine.
Te postoje i svileni, smrtni šumovi staraca
kada se oni: šu-šu... tiho, a mučeći se, za sebe.


BICIKLISTIČKI ŽIVOT BORACA ZA NAŠU BUDUĆNOST

Borci za našu budućnost nose sakoe na štrafte
i voze bicikle sa što većim brojem brzina. Kako bi
baš oni što brže... Njihovi bicikli su bezbojni.

Jer samo takvi su najzdraviji. I takvi mogu da pamte
brze biciklističke staze. Ukoliko su označene,
i vožnja se ubrzava. Pa borci imaju vremena da

na kiosku zdrave hrane kupe sjemenke bundeve
i da ih ljupaju: protokom vremena na brzinomjeru.
Ukoliko, pak, staze nisu označene, pojedini borci

mogu da zaustave bicikle i da se spuste pod tužne
vrbe, u hladovinu, pa iz biciklističke torbice
da izvade limenku piva, pa šta im dragi Bog dade.

U našoj budućnosti naši borci vide se u cvjetnoj
Holandiji, u brzoj Kini i u zemljama gdje se vožnja
na biciklima njeguje od malih nogu. Dok se ovi naši,

za našu budućnost, još uvijek uče. Pouzdani su
na svakom treningu. I podložni su digitalnim
edukacijama, kao i oblačenju sakoa u skladu

s intencijama novih sistema vrijednosti, čije su
brzine nezaustavljive. I šire se aritmetičkom
progresijom. Poneki od boraca priveže i svoga psa

za bicikl, pa njih dvojica preko parkova, pa preko
tramvajskih pruga... Jer tu su, iz dana u dan, sve
brže brzine u pitanju. Pa im je i odmor, uz pivo,

zaista ponekad neophodan. A i mi se često žrtvujemo:
hladimo se, čak i predugo, umjesto njih. Pa zapjevamo:
Vetar duva, šljive opadaju, crne mi se... i tako dalje.


PAS NA LJULJAŠCI

Pas je vedra životinja. Kao što je i svaka druga
vedra duha životinja – životinja. Kao što sam
i ja, na primjer. Kad zađem u park pa se sa psima,

mačkama, sjenicama... kad se uhvatim da se igramo,
oni bi da laju, piskutaju, mijauču... oni bi da se,
kao i ja, viljuškom, nožem... pa da im ugađam,

nasitno, da se sjeckamo: njima krvavo, zrnasto,
dok će za mene i žvakaća... pa mljackaj do mile
volje! S neba pada sunce, kiše padaju i pucaju

kao po staklu, po nebu se vijore zastave, padaju
naše pobjede, u pergament se upisuju životinjska
i naša imena, naši sivi nadimci, naši zarđali

lanci i oštre uzice. S neba nam se rugaju anđeli,
čavke, i osama nam se smijulji s neba. Dok je jedan
od tih vedrih pasa zasjeo na ljuljašku pa se on

hrabro: naprijed-nazad... Ljuljka se kao Mjesec
u oku nekoga ko se baš nadojio crnim vinom, a ne
podnosi... itd. Moja žena, sa kojom sam u parku

kao da smo jedno: ona, ja... svejedno, veli, čim ga je
ugledala kako se on onako, slobodno: Lutalica!
To je onaj bez naših zuba, velim, a režeći: na nju.


ŽELJEZNICE UMIRU VODORAVNO

Željeznice umiru vodoravno. One napuštaju
svoje gole gradove, ulaze pod trulu zemlju,
a izlaze slijepe, otrovane. Iako naoko sporo,

one umiru ravnomjerno. Umiranje im je usklađeno
sa udaranjem čekića u točkove: u gluvim noćima,
po šupljim i u našim mislima ljutim prerijskim

stanicama. U njima umiru prvi i drugi razredi,
u metilni alkohol izobličeni vagon-restorani
umiru, umiru ubistva u romanima Agate Kristi,

umire siva sperma po smrdljivim toaletima.
Otpravnici vozova mašu, zvižde. Ništa tu više
ne pomaže: željeznice umiru, pa ne mogu, neće,

ne kreće im se po ovom mrazu, po globalnom
otopljavanju... Dok mi svaki čas pogledavamo
u ogromne stanične časovnike: da li ćemo stići

u mrtve gradove u koje smo, iz svojih spaljenih
knjiga, upravo krenuli. A jutros je u prozore
naših trulih vagona počela da sipi žućkasta,

vaginalna kiša. Željeznice umiru vodoravno.
Probušene poput svinjskih mjehura u sjećanjima
na žmirkava i pougljenisana noćna putovanja.


NAŠI GRADOVI SU MALI

Naši gradovi su mali, žuborasti i vječno su pospani.
U njima žive anđeli, đavoli, bauci, vještice i ostale
cice-mice. I vukovi i njihove Crvenkapice, takođe.

U gustim šumama svakoga od naših malih gradova
živi po jedna čangrizava i sva nekako oker mala baka.
Pa sve kao da su jedna mala baka, pa sve kao da mirišu

na ispušene cigare svoje erotske mladosti. Naši mali
gradovi su kao stjenice, vaške, buve... U njima se grizu
ljudi, psi, pisci, mediji, knjige, prosjaci... U njima

iz izloga visoke mode izlaze vjenčanice pa se u crkvama
vjenčavaju same sa sobom. Naši mali gradovi su kopije
drugih malih gradova: množe se i mrljaju ispod indigo

papira. U njima su svi vozovi – noćni vozovi. U njima se
puši trava, duva ljepak, jure se nezaposleni, ruše se
udžerice, uzdižu se aluminijumske i od staklosti

vještački oplođene zgrade. Naši mali gradovi su
prepuni podmuklih ubica i neopreznih samoubica.
Iz naših kao grožđe malih gradova odavno su izašle

Majke Božije, Hristovi, religije sa svojim molitvama,
podmukli mitovi, nestale su melem-riječi, jutarnje
falš-pjesme iz kojih nam je pucalo zdravlje, nestale su

staklene flaše s mlijekom ispred vrata naših stanova.
U svakom od naših malih gradova ispuštamo po jednu
ionako mrtvu svoju dušu. Za život su naši mali gradovi

baš demonski mali gradovi. I svi su oni sisati mali
gradovi... i s velikim ušima, i sa oštrim zubima... i sa
ostalim cicama-micama, s pticama i s toplim picama.